Kultura

Halimin put- priča o ratu i njegovim posljedicama

Antigoninim obećanjem da će sahraniti svog brata bez obzira na sve, Eshil 467. god. pr. n.e.završava svoju trilogiju „ Sedmorica protiv Tebe”, a hrvatski redatelj Arsen Ostojić u 21.stoljeću, kroz svoje posljednje ostvarenje „ Halimin put“, ispisuje temu koja je stara koliko i čovječanstvo-potraga i potreba da se da smiraj mrtvima.

Film „ Halimin put“ je osvojio brojne filmske nagrade, među posljednjima je nagrada publike i Posebno priznanje ocjenjivačkog suda međunarodnog žirija na 22. Filmskom festivalu u njemačkom Cottbusu.

Radnja filma je smještena u selu Zapadne Bosne i u centru priče su Halima(Alma Prica) i Safija(Olga Pakalović), dvije žene čiji su životi usko povezani dječakom kojeg je Safija dobila sa mladićem srpske nacionalnosti Slavomirom(Mijo Jurišić), te ga je morala dati Halimi zbog porodične „sramote”.

„Halimin put” je priča koja se prelama kroz dva vremenska razdoblja: 70-tih godina prošlog stoljeća i godine nakon rata u BiH, kada Halima traga za posmrtnim ostacima muža i usvojenog sina.

Iz samog naslova filma, vidljivo je da je u centar stavljena žena i njena sudbina koja se sastoji od putovanja kroz koje mora proći kako bi našla i pokopala kosti muža i sina.Njena sudbina zavisi od druge žene, žene koja je dala život njenom sinu.

„Halimin put” predstavlja opis života bosanske žene kakav je bio prije, tokom i poslije rata. Za Halimu njen muž i sin su bili njen cijeli život. Ostavši bez obojice, i ne znajući šta se njima tačno dogodilo, njena egzistencija je satkana od uspomena i tuge. Halimino emotivno stanje je prikazano neophodnim flashbackovima, jer ona živi u kući koja je bila njen dom prije rata, živi u okruženju koje je za nju konstantan podsjetnik na njene najmilije( štala u kojoj se Mirza igrao, krevet u kojem je spavao, rođak s kojim se igrao itd.)

Ostojić prikazuje život žena u ruralnim područjima, …

Trinaest priča o opresiji nad ženama

Sharnush Parsipur: Žene bez muškaraca (Libris, 2010)

Novela Žene bez muškaraca problematizira opresiju nad ženama u iranskom patrocentričnom društvu. Iako se tema novele čini klišeizirano: trinaest povezanih priča o pet žena iz različitih društvenih slojeva, Žene bez muškaraca predstavlja opreku klišeiziranim djelima čiji autori/autorice koketiraju sa Orijentalizmom (da bi se približili čitateljstvu na Zapadu) udaljavajući se od stvarnih problema s kojim se susreću žene na Bliskom Istoku. Parsipur putem ironije i humora vješto izbjegava da upadne u najčešće zamke ženskog pisma (stalno insistiranje na prikazu viktimizacije kroz melodramske zaplete na uštrb kvaliteta koncepcije narativnog izraza) što obično prigovaraju istočnjačkim autoricama pobornici dominirajućeg (muškog) diskursa.

Nazivom Žene bez muškaraca autorica parodira na naziv Hemingwayeve zbirke kratkih priča Muškarci bez žena. U jednu ruku ona oponaša društveno osvještene političke romane (post)moderne , ali zbog složenosti društveno-političkih prilika u njenoj zemlji (gdje nadobudni cenzori zaduženi za “čuvanje morala” brutalno kažnjavaju neistomišljenike) prinuđena je da paraboličnim i fantazmagorijskim elementima “zamagljuje” tekst. Tako da Parsipur plovi između krajnosti tradicionalnog diskursa (npr. bajkovita naracija sa motivima iz iranske usmene književnosti: djevojka koja se pretvori u drvo) i otvorenog postmodernističkog bunta (dekonstrukcija centara moći: otac, društvo, nacija i redefiniranje popularne iranske didaktičke melodrame) :

“Naravno da se čovjek mora nekome povjeriti”, reče djevojka,”Moja nena je pričala da je hazreti Ali, kad se povukao od ljudi i živio sam u pustinji, iskopao bunar i u njega rekao sve što ga je tištilo.”

“Imaš pravo. I zato ću ti sve ispričati. Ja ih sve vidim bez glava; mislim samo muškarce, ne i žene. Nijedan od njih nema glavu. Jednostavno su bez glava.”- reče Zarrinkulah

Djevojka ju je pažljivo slušala, a onda upita:zaista ih tako vidiš? Bez glava?

“Da” “Pa dobro, možda zbilja nemaju glave.”

“Kad bi bilo tako. I druge žene bi to vidjele.”

“Boga mi, pravo kažeš”, zaključi …

Sjajni momci

U okviru 21. festivala Baščaršijske noći, 8. 7. u Bosanskom kulturnom centru premijerno je izvedena predstava “Sjajni momci”, rađena prema tekstu američkog autora Neila Simona, originalnog naziva “Sunshine boys”. Glumački trio u sastavu: Mustafa Nadarević, Senad Bašić i Moamer Kusumović, koji je ogromnu popularnost stekao na televiziji, izazvao je veliko interesovanje publike za predstavu, zbog čega su “Sjajni momci” nakon premijernog izvođenja igrali i noć kasnije u Narodnom pozorištu Sarajevo. Riječ je, naime, o komediji koja se bavi pomirenjem i ponovnim ujedinjenjem nekadašnjeg slavnog glumačkog dua, Harija (Nadarević) i Alija (Bašić), što nakon decenijske svađe i glumačke pauze trebaju igrati svoj slavni skeč “Kod doktora” za potrebe televizijskog projekta o povijesti komedije. Cjelokupan posao nagovaranja i posredovanja između dvojice ćudljivih staraca obavlja Harijev nećak Zlatan (Kusumović), inače zamjenik režisera televizijske kuće, kojem je zapravo u najvećem interesu da se skeč uspije realizirati, budući da mu o tome ovisi posao i karijera.

Temeljna linija radnje Simonovog komada “Sunshine Boys” i predstave “Sjajni momci”, u osnovi se poklapa. Naime, prva scena prikazuje sedamdesetogodišnjeg starca Vilija, smještenog u skromnom sobičku što liči na dnevni boravak, za kojeg kasniej saznajemo da je dio ogromnog stana čiji je veći dio Vili zbog financijskih nedaća već duže vrijeme prinuđen izdavati. Na sceni se uskoro pojavljuje i Vilijev nećak Ben, glumački agent, koji ga svake srijede posjećuje, te snadbijeva namirnicama, novinama i svježim informacijama iz šou-biznisa. Iz njihovog razgovora saznajemo da se Vili smrtno dosađuje i da očajnički traži posao, što ne ide baš sasvim lako jer se okolo pročulo kako Vili ne može zapamtiti čak ni tekst reklame. Ispostavlja se, međutim, da ove kuloarske priče u kojima uzgred ima i mnogo istine Benu ne služe kako bi obeshrabrio Vilija, već u neku ruku kao strategija ubjeđivanja da prihvati jednu vrlo osjetljivu ponudu za posao – ponovno …

Zakulisna igra identiteta

I kuckam malim čekićem po zidu.

U slučaju Popovićevog romana, u kutu, iza zidova svog lica, sjedi Tripko Dragišić. Tripko je špijun i Čovjek bez lica je špijunski roman. Vratimo se korak unazad: Tripko je špijun. Šta to uopće znači? Špijunski romani i filmovi figuru špijuna oblikuju kao herojsku figuru – čitatelj/gledatelj se upoznaje sa strategijom koju špijun koristi da bi izvršio određeni zadatak; u slučaju da su prikazani probrani detalji iz špijunovog privatnog života (kako bi se prikazale junakove eventualne karakterne crte) takav postupak je opet podređen zadatku kog špijun izvršava.

Milorad Popović sižejno postavlja stvari na nešto drugačiji, ili barem poseban, način. Čovjek bez lica počinje poglavljem u kom se čitatelj upoznaje sa Tripkovim sinom Šćepanom. Na nešto više od trideset stranica, Popović opisuje jutro kad je Šćepanu stigla vijest da je njegov otac, kog nije vidio još od ranog djetinjstva, preminuo. To prvo poglavlje poprilično se razlikuje od svih koja mu sljeduju. Popović će kroz cijeli roman zadržati sveznajuću perspektivu naratora, s tim da su prvo i posljednja dva poglavlja posvećeni okvirnoj priči o Šćepanu, a sva ostala poglavlja zauzima priča o životu najprije roditelja njegovog oca, a onda i o samom Tripku. Opet skrećem pažnju na prvo poglavlje: usporenim tempom opisano je Šćepanovo mamurno jutro, narator opisuje svaku promjenu Šćepanovog kuta gledanja, naratorove rečenice kao da se bude zajedno sa Šćepanom.

Dan na koji dolazi vijest o smrti Tripka Dragišića je dan Antibirokratske revolucije – 7. 10. 1988. godine. Šćepan je već izašao iz stana i na ulici sreće pobunjenu masu, te se ubrzo prisjeća Camusovog Pobunjenog čovjeka i studentskih demonstracija 1968. godine. Narator tako počinje koristiti Šćepanov lik kako bi iznio vrlo jasne stavove o društvu, mijenama društvenih sistema i društvenim hijerarhijama:

Revolucije zazivaju slobodu, ali njeni pokretači maštaju o novom svijetu u kojem nema …

Ćutanje: Tišina koja vrišti

Roman Ćutanje, iako dobrim dijelom pisan u trećem licu, narativ je baziran na istinitim događajima, naslonjenih na surovi period vjerskih progona u Japanu. Do 1643. godine, kada se odigrava radnja romana, prošlo je već dvadeset godina otkako je započeo progon na ovom otočju: crvena krv sveštenika tekla je potocima, zidovi crkava su porušeni, a hrišćanstvo je preživjelo samo u tajnim zajednicama. Osjećaju vjerodostojnosti i validnosti ove priče kao historijske činjenice, doprinose i dokumenti inkorporirani u strukturu romana, pa tako nalazimo da je on kombinacija različitih žanrova epistolarne književnosti (dnevnika, pisma i izvještaja), sa već spomenutim pripovijedanjem u trećem licu. Tematski gledano, roman je izuzetno šarolik i obrađuje čitav niz pitanja: tvorbu identiteta, osjećaje žigosanosti i odbačenosti, kao i iskustva stranaca u stranoj zemlji; propituje historijsku prošlost suprostavljenu savremenom svijetu i istražuje odnose između Istoka i Zapada, vjere i bezvjerja, tradicije i savremenosti…

Roman oslikava japanske i kolonijalne figure u borbi kroz njihov odnos prema zapadnjačkoj instituciji hrišćanstva. Oštro propitujući tekovine kolonijalnog naslijeđa u duhu japanske kulturne tradicije, Endo nam ukazuje na duh kolonizatora prvenstveno kroz širenje hrišćanskog nauka, odnosno kroz teološki imperijalizam misionarskog rada na dalekom Istoku. Pišući “iz prve ruke”, sa zaista neobičnog stajališta Japanca rimokatoličke vjeroispovjesti, Endo je i sam bio progonjen uznemirenošću koju mu je njegov “nepravilni” identitet nametao kao oblik izdaje kulture. Tome je zacijelo pridonijelo i njegovo odrastanje u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je ultranacionalistička vlast sve hrišćane proglasila za izdajnike domovine. Kao Japanac-hrišćanin postao je hodajući oksimoron, anomalija na zdravom tkivu etnije, u kojoj se moralo roditi pitanje o (ne)mogućnosti japanskog mentaliteta da inkorporira hrišćanstvo u svoj kulturni obrazac (a da ga pri tome suštinski ne izobliči). Ova tema predstavljat će i središnji motiv romana Ćutanje.

Da bi postalo razumljivo za Japance, hrišćanstvo je u svojim ranim misionarskim danima po svaku cijenu moralo …

Susan Sontag: Eseji o fotografiji

Fotografija jeste način mehaničkog i stoga navodno impersonalnog egzistiranja stvarnosti.

No slika kojom se ova tehnika dobiva vrlo često je prepuna značenja čiji izrazito personalni karakter zna obuhvatiti duboke psihološke i duhovne sadržaje. Štoviše, fotografija je jedan od medija koji bitno obilježavaju savremenu civilizaciju, i u tome se načelno slažu sva tri autora koji su se ovom problematikom bavili, a to su Walter Benjamin, Roland Barthes i Susan Sontag. Prema njoj, biti obrazovan pomoću fotografije nije isto što i biti obrazovan pomoću starijih, pretežno zanatskih slika.

Sontag nije nipošto pristalica klasičnih kriterija tehnički savršene slike kao uslova dobre fotografije, već je u svakoj fotografiji tražila sasvim personalno obilježje jezika njenog tvorca. Sakupljati fotografije znači sakupljati svijet. Fotografirati znači prisvojiti određenu stvar, to jest postaviti sebe u određeni odnos prema svijetu koji stvara osjećaj saznanja, i stoga osjećaj moći.

Virtuozi plemenite slike su Alfred Stieglitz i Paul Strand. Dok platno ili prozni opisi nikada ne mogu biti drugo do usko selektivno tumačenje, fotografija se može promatrati kao usko selektivna prozirnost. Tu se ističu Walker Ewans, Dorothea Lange, Ben Shahn i Russell Lee.

U jednom kratkom periodu, recimo od Stieglitza i tokom vladavine Westona, izgledalo je da je izgrađeno čvrsto stanovište sa kojeg će se vrednovati fotografije – besprijekorno osvjetljenje, vještina kompozicije, jasnost sadržaja, tačnost fokusa, savršena kvaliteta kopije. Slikana platna, bez razlike sumiraju, fotografije obično to ne čine.

Fotografske slike su djelići svjedočanstva u jednoj tekućoj biografiji ili historiji. Dok stare fotografije ispunjavaju našu mentalnu sliku o prošlosti, fotografije koje se prave sada preobražavaju sadašnjost u mentalnu sliku, kao prošlost.

Fotografske slike pokazuju sklonost da nečemu neposredno doživljenom oduzmu sjećanje, a pobude osjećanja koja, velikim dijelom, nemamo u stvarnom životu.

Fotografije šokiraju u onoj mjeri u kojoj prikazuju nešto novo. One imaju vrijednost jer pružaju nešto novo; jer pružaju informaciju. Ona …

Mogućnost inicijacije u svijetu nepostojećeg smisla

Inicijacija u salonu za proslave, naziv je izložbe koja je bila otvorena u galeriji Collegium artisticum od 17. januara do 13. februara, gdje su izlagali Edo Vejselović, Emir Kapetanović, Emir Mutevelić, Emina Huskić, Iva Simčić, Jasmina Gavrankapetanović-Redžić, Vladimir Stanišević, Nikola Jezdović-Džonka, Samir Sadiković-Babo Džon, Kenan Hašinbegović, Demis Sinančević, Saša Škorić, Slavica Marin, Nardina Zubanović, Rikardo Druškić i grupa YAGE.

U vrijeme kada i svijet i umjetnost odustaju od cjelovitosti, Jusuf Hadžifejzović započinje jedno neizvjesno putovanje. Kao kustos izložbe, Hadžifejzović je ponudio optimizam kao kriterij mitskog zajedništva generacije ovih mladih umjetnika. Svi oni su se služili uzorima od futurizma do op-arta i na izloženim radovima figuracije nema, ili je ona, pak, svedena na minimum. Individualni doprinosi kolektivnom zajedništvu su različiti. Jasmina Gavrankapetanović-Redžić, ostvaruje apstraktni izraz u motivima nalik floralnoj dekoraciji, rasutoj po čitavoj površini i time razbija centralnu kompoziciju. Slavica Marin potpuno odustaje od slike i ostvaruje ovaj izraz u upotrebnim predmetima. Tašne-cekeri okačene na zidu izložbenog prostora ne djeluju ništa manje vizualnim efektom boje i kombinacijom različitih oblika i motiva na materijalima koje upotrebljava. Ni Emir Mutevelić ne ostaje u granicama slike. Upotrebom plastičnih slamčica on smješta svoju sliku-skulpturu u međuprostor, između druge i treće dimenzije. Time se ograđuje od mogućnosti bilo kakve mimetičke sugestije, a bojom i materijalom osigurava najintenzivniji vizualni i taktilni efekat. Grupa YAGE svojom monumentalnom grupom slikom suptilno podsjeća na prvi talas nadrealizma i zajedničkog autorstva. Osim ideje zajedništva, ova kompozicija ne zaboravlja ni krajnju instancu u kojoj se dovršava krajnje značenje umjetničkog djela – postavljajući malo ogledalo iznad velikih ženskih grudi, umjetnici sugerišu posmatraču tačnu tačku posmatranja djela. Postajući dijelom velike kompozicije, posmatrač se decentralizira kao instanca koja gleda sa sigurne distance, a njegov odraz postaje dijelom monumentalne kompozicije. I ostali umjetnici dosjetljivo otjelotvoruju Hadžifejzovićev koncept, i svaki doprinos je bez sumnje orginalan i kreativan. …

U Kamernom novi glas, naglas

Predstavom „Kad bi naglas govorili“ koja je premijerno odigrana 02.03.2016. godine, sarajevski Kamerni teatar 55 pokazao je spremnost na nešto što je, nažalost, u bosanskohercegovačkim pozorištima zaboravljena praksa. Radi se o spremnosti da se na scenu postavljaju dramski tekstovi mladih autora, da se da prostor prigušenom glasu nove generacije. Sasvim sigurno je to praksa koju bi trebalo nastaviti i oko koje se valja potruditi i vratiti je u sva naša pozorišta. Time pozorište ne daje šansu jednom čovjeku, već daje šansu sebi, ono tako stvara nešto što će biti njegova budućnost, pa makar to gledali i sa najprostije biološke strane. Dakle, treba pohvaliti smjer kojim je krenuo Kamerni teatar 55 i nadajmo se da će ova kuća biti primjer ostalim. To bi naš pozorišni život, bez ikakve dileme, obojilo svježim bojama i dalo mu novu energiju.

„Kad bi naglas govorili“ predstava je pravljena po dramskom tekstu Adnana Lugonića, a u režiji Srđana Vuletića. Smrtni slučaj, samoubistvo konobara iz komšiluka kojeg niko nije previše dobro poznavao, tema je među različitim likovima, uglavnom raspoređenim u parove, preko koje se pokazuje njihova međusobna otuđenost, ali i posredno motivira njihovo zbližavanje, razgovor o onome o čemu se šutilo i što je, tako šućeno, stvaralo tjeskobe. Komad svojom strukturom, onako kako je ispisan, sa puno likova i puno scena, omogućio je Vuletiću, kojeg poznajemo kao filmskog redatelja, da filmski režira pozorište. Tako na pozornici imamo filmski drugi plan skoro tokom čitave predstave (skela na kojoj glumci sjede, leže, etc.). Same scene također se smjenjuju poput filmskih i čini se da se ritam predstave pokušava graditi upravo na simetriji koja nastaje raspodjelom i nizanjem scena. Radi se, dakle, o predstavi koja je režirana metodima filmske montaže. Scene (od kojih je svaka slika neke situacije) koje slijede jedna iza druge se komentarišu i sugeriraju eventualna značenje koja …

Džepovi puni kamenja

Džepovi puni kamenja (Stones in His Pockets) je dramski tekst Irkinje Marie Jones, koji je, možda, interesantniji za insceniranje nego čitanje. To je tekst u kojem autorica nalaže da dva glumca igraju po 7 likova. Koliko će sve biti uzbudljivo, jasno, zabavno i tačno, isključivo zavisi od glumaca, u ovom slučaju od Igora Skvarice i Adija Hrustemovića, koji su ovaj tekst postavili na scenu Sarajevskog ratnog teatra (SARTR-a).

Ovo nije prva inscenacija nekog irskog autora u našim pozorištima. Prije nekoliko godina, režiser Dino Mustafić je postavio „Sakatog Bilija“, tekst Martina McDonagha, a nedugo nakon toga režiserka Selma Spahić „Usamljeni zapad“ istoimenog autora. Interesovanje za irske dramske tekstove i njihovo, prilično, uspješno insceniranje i igranje govori o nekoj postojećoj vezi između dvije države, kulture, društva – Irske i Bosne i Hercegovine. Problemi kojima se bave ovi irski autori jesu oni koji se u našim socijalnim, kulturnim i političkim dešavanjima svakodnevno pojavljuju i prepoznaju kao naši problemi. Pojedinci u siromašnom društvu, ubogom okruženju, ljudi koji su na rubu egzistencije i svakodnevno se bore sa prošlošću koja ih određuje, jesu jasne situacije koje možemo prepoznati kao svoje. Iako se ovog put ne igra Martin McDonaugh, tekst Marie Jones je ponovo ukazao na tu postojeću vezu. Glumački dvojac je asocijacijama, bez ikakvog lokaliziranja, jasno ukazao na neke od problema koji nas okružuju.

Nakon prve dvije, tri promjene likova, shvatljivo je da se radi o dramskom postupku gdje će tokom predstave glumci igrati 14 likova raznih generacija, profesija, polova. Dinamičnost igre i same radnje isključivo ovisi od tih promjena. Skvarica i Hrustemović pri tome sebi nisu nimalo olakšali posao (što ne znači da su morali) – od scenografski elemenata imaju samo dvije stolice, a od rekvizite jedino dršku kišobrana, sa kojom se vrlo maštovito poigravaju – s vremena na vrijeme to je kišobran, toki voki, …

Nigdje nikog nemam

Pored repriznog naslova „Kajališni sat“ (iza kojeg stoji obnova vrlo uspješne predstave Jasena Boke „Kazališni sat“, predstave čiji uspjeh, unatoč jasnoj intenciji, nije ponovno postignut) te, usudimo se reći, pokušaja scensko-poetskog kolaža nazvanog „Hercegovina“, kralježnicu ovosezonskog repertoara Male scene Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru čini naslov „Nigdje nikog nemam“ („Have I None“) Edwarda Bonda, jednog od najpoznatijih i za postavljanje najizazovnijih suvremenih engleskih dramatičara.

Autor ovih redaka mora naglasiti da se u njegovu slučaju s osjećajem nestrpljivog iščekivanja premijere pomiješala sumnja u konačni uspjeh ovog projekta. Sumnja se mogla opravdati činjenicom da HNK često ne uspijeva iskoristiti sve potencijale atraktivnog teksta. To je konkretno bio slučaj s predstavom „Humble Boy“ engleske dramatičarke i glumice Charlotte Jones koja nije uspjela zbog izrazito neartikulirane i nepromišljene režije Borne Armaninija i, dobrim dijelom, lošije igre glumaca (uglavnom uzrokovane potonjim razlogom).

Takav se slučaj ovaj put nije ponovio zahvaljujući ekipi predstave, prvenstveno izvrsnom dramaturgu i asistentu na Odsjeku za dramaturgiju ASU Sarajevo Draganu Komadini, redatelju predstave, te glumačkom ansamblu kojeg čine zasigurno najjača karika u ansamblu Jelena Kordić, Robert Pehar te gostujuća glumica Snježana Martinović. S. Martinović, mostarskoj publici dobro poznata po ulogama u MTM-u, ovaj put predstavlja pravo scensko osvježenje i da se zaključiti da je šteta što ju češće ne viđamo na Maloj sceni jer je njezin angažman možda mogao spasiti neke od prethodno navedenih naslova.

Praizvedba Bondovog teksta „Nigdje nikog nemam“ na bosansko-hercegovačkim pozornicama bila je 2008. godine na Otvorenoj sceni Obala kao samostalna diplomska predstava Adnana Krese. Premijerna izvedba ovog teksta u mostarskom kazalištu održana je 23. listopada 2012. godine što je ujedno i njegovo prvo uvrštavanje u repertoar nacionalnih kazališnih kuća, a to je redatelju zasigurno predstavljalo dodatnu odgovornost. Nakon odgledane predstave s pravom se može zaključiti da je Komadina ispunio očekivanja i spretno iskoristio sve mogućnosti koje tekst …

XV Festival bosanskohercegovačke drame: O osvajanju prostora

Predstavom Drang nach Westen, BNP-a Zenica sinoć je, 06. 05. 2016. godine, otvoren 15. po redu Festival bosanskohercegovačke drame, jedinstven događaj na našem kulturnom tlu u čijem su fokusu savremeni tokovi domaćeg dramskog stvaralaštva. Istoimeni dramski tekst ove predstave napisao je Dragan Komadina u suradnji sa redateljicom Lajlom Kaikčijokm koja je, kako saznajemo, zaslužna za prvobitni poticaj na promišljanje tematike i problematike samog komada i kasnije ostvarene predstave, a riječ je o aktuelnom i još uvijek neriješenom problemu imigracija na tlu Europskog kontinenta koje svoju pozadinu imaju u širem kontekstu globalne političke krize. Vrlo je bitno stoga primijetiti da je riječ o vrlo zanimljivom pozorišnom slučaju izvođenja dramskog teksta koji je napisan sasvim nedavno, a povrh toga se i bavi događajima koji su se i sami zbivali relativno nedavno, dakle, izbjeglička kriza u drugoj polovini prošle godine i napadi u Parizu u noći između 13. i 14. decembra 2015., također i fudbalska utakmica koja se odigrala između dvije fudbalske reprezentacije te iste noći. Vrlo je zanimljivo, naime, predstava Drang nach Westen jer niko, počevši od samog autora komada, redateljice, glumačkog ansambla, pa sve do nas gledatelja ne posmatra ovu predstavu u uslovima značajne distance od događaja koji se tematiziraju, o kojima čak ne možemo govoriti kao o historijskim jer smo im još uvijek manje ili više neposredno izloženi, o kojima ne možemo misliti s određenim odmakom jer se suviše dobro sjećamo kako smo proveli noć tokom utakmice, sutrašnjeg dana obilježenog napadom u Parizu, i tako dalje. No, to je nešto čemu se treba vratiti kasnije.

Dodatna konkretizacija u smislu nekog stvarnog prostora i vremena u kojem se odvija radnja komada Drang nach Westen postignuta je smještanjem svih zbivanja u ambijent doma jedne zeničke familije. Scenografski je vrlo efikasno uveden osnovni problem te porodice jer gledamo u zidove sobe koji su …

David Cronenberg, A Dangerous Method

Sabina Spielrein je bila jedna od prvih psihoanalitičarki početkom 20.stoljeća, fascinantno dostignuće obzirom na činjenicu da je bila jedna od prvih pacijentkinja na koju je primjenjena Freudova metoda “ talking cure”. Nakon što je, uspješno, godinu dana liječena, od strane švicarskog psihloga Carla Junga, koji je kasnije postao njenim ljubavnikom, Spielrein je 1911. godine diplomirala medicinu i dječiju psihologiju. Bila je članica Bečkog društva psihologa, a 1912. godine iznosi tezu da ljudski seksualni nagon sadržava u isto vrijeme instinkt uništenja i instinkt transformacije. Ona je bila jedna od prvih žrtva holokausta i njena smrt od strane SS-ova bi je izbrisala iz historijskih knjiga, da nisu bili otkriveni njeni bolnički i dnevnički zapisi, te pisma koja je razmjenjivala sa Jungom i Freudom. Danas je, u psihoanalitičkim krugovima, široko prihvaćena ideja da je njena teza iz 1912.godine uveliko utjecala na rad Freuda i Junga. Freud je priznao njen uticaj na razvoj svojih ideja, za razliku od Junga koji to nikad nije učinio.

Sabina Spielrein je samo jedan dio slagalice u David Cronenbergovoj „ Opasnoj metodi“. Film ispituje složeni odnos između nje, Junga i Freuda, odnos koji je istovremeno ojačao i prijetio njihovim poljima interesovnja.

“Opasna metoda” je ekranizacija pozorišnog komada “The talking cure”, britanskog dramatičara i scenariste Christophera Hamptona koji potpisuje scenarij za ovaj film. “The talking cure” je bio inspirisan knjigom Johna Kerra “The most dangerous method” prema kojoj film nosi naziv.

Radnja filma je smještena u rane 1900te godine, u vrijeme nastanka psihoanalize. Carl Jung (Michael Fassbender) je mladi švicarski psiholog, koji dobija težak psihijatrijski slučaj 18-godišnje Sabine Spielrein (Keira Knightley), kćerke imućnog ruskog trgovca jevrejskog porijekla. Spielrein je dijagnosticirana histerija, te Jung smatra da je ona idealna za primjenu metode liječenja čiju je osnovu postavio njegov mentor Sigmund Freud(Viggo Mortensen). Za veoma kratko vrijeme uspio je postići zavidne rezultate …

Glumica Jasna Ornela Bery o bogatoj karijeri: Angelina je dirnula u osinje gnijezdo

U svojoj uspješnoj, više od trideset godina dugoj karijeri bh. glumica Jasna Ornela Bery odigrala je stotinjak uloga u teatru, na filmu, televiziji i radiju. “Cirkus Columbia”, “Na putu”, “Grbavica”, “Nafaka”, “Dobro uštimani mrtvaci”, “Snijeg”… samo su neki od filmova novije produkcije u kojima je ostvarila sjajne uloge, a koji su se okitili prestižnim svjetskim nagradama. Na sve svoje uloge Jasna je itekako ponosna, a neke od pozorišnih koje su joj posebno drage su Anrijeta u predstavi “Učene žene”, Marija u komadu “Ljubavno pismo ili čestitam”, Manjka u “Vjenčanju”, Sara u predstavi “Divlje meso”…

Jasna je dobitnica brojnih nagrada, između ostalog i priznanja Festivala MESS za ulogu Pauline u predstavi “Bijeli brak” reditelja Tadeuša Minca. Članica Kamernog teatra 55 i danas je jedna od najviše angažiranih bh. glumica, koja igra i jednu od uloga u filmu Anđeline Đoli u “U zemlji krvi i meda”.

Teške scene

– Film je, kao što znate, potresna ljubavna priča koja se odvija u ratnom okruženju, gdje se dešavaju užasna nasilja i zločini. Za ovako osjetljivu temu, bilo je i za očekivati da će film izazvati ovolike reakcije. Anđelina je ovim filmom željela, kao što je i sama rekla, izraziti svoje nezadovoljstvo što međunarodna zajednica nije na vrijeme reagirala i spriječila te užase. Ne samo da je svojim filmom udarila pljusku međunarodnoj organizaciji nego je dirnula i u osinje gnijezdo.

Film se neće prikazivati u Republici Srpskoj. Vaše mišljenje?

– Zastrašujuće je da kod nas pojedinci, koji apsolutno nemaju nikakve veze s umjetnošću, odlučuju hoće li se film prikazivati ili neće, hoće li se snimati ili neće, komentirajući ga, dižući tenzije, a da ga pri tome nisu ni pogledali. Ovo je još jedan pokazatelj u kakvom društvu živimo i kakve velike probleme imamo. Žao mi je što se u našoj državi, uz svo dužno poštovanje, …