Kultura

Džepovi puni kamenja

Džepovi puni kamenja (Stones in His Pockets) je dramski tekst Irkinje Marie Jones, koji je, možda, interesantniji za insceniranje nego čitanje. To je tekst u kojem autorica nalaže da dva glumca igraju po 7 likova. Koliko će sve biti uzbudljivo, jasno, zabavno i tačno, isključivo zavisi od glumaca, u ovom slučaju od Igora Skvarice i Adija Hrustemovića, koji su ovaj tekst postavili na scenu Sarajevskog ratnog teatra (SARTR-a).

Ovo nije prva inscenacija nekog irskog autora u našim pozorištima. Prije nekoliko godina, režiser Dino Mustafić je postavio „Sakatog Bilija“, tekst Martina McDonagha, a nedugo nakon toga režiserka Selma Spahić „Usamljeni zapad“ istoimenog autora. Interesovanje za irske dramske tekstove i njihovo, prilično, uspješno insceniranje i igranje govori o nekoj postojećoj vezi između dvije države, kulture, društva – Irske i Bosne i Hercegovine. Problemi kojima se bave ovi irski autori jesu oni koji se u našim socijalnim, kulturnim i političkim dešavanjima svakodnevno pojavljuju i prepoznaju kao naši problemi. Pojedinci u siromašnom društvu, ubogom okruženju, ljudi koji su na rubu egzistencije i svakodnevno se bore sa prošlošću koja ih određuje, jesu jasne situacije koje možemo prepoznati kao svoje. Iako se ovog put ne igra Martin McDonaugh, tekst Marie Jones je ponovo ukazao na tu postojeću vezu. Glumački dvojac je asocijacijama, bez ikakvog lokaliziranja, jasno ukazao na neke od problema koji nas okružuju.

Nakon prve dvije, tri promjene likova, shvatljivo je da se radi o dramskom postupku gdje će tokom predstave glumci igrati 14 likova raznih generacija, profesija, polova. Dinamičnost igre i same radnje isključivo ovisi od tih promjena. Skvarica i Hrustemović pri tome sebi nisu nimalo olakšali posao (što ne znači da su morali) – od scenografski elemenata imaju samo dvije stolice, a od rekvizite jedino dršku kišobrana, sa kojom se vrlo maštovito poigravaju – s vremena na vrijeme to je kišobran, toki voki, …

Nigdje nikog nemam

Pored repriznog naslova „Kajališni sat“ (iza kojeg stoji obnova vrlo uspješne predstave Jasena Boke „Kazališni sat“, predstave čiji uspjeh, unatoč jasnoj intenciji, nije ponovno postignut) te, usudimo se reći, pokušaja scensko-poetskog kolaža nazvanog „Hercegovina“, kralježnicu ovosezonskog repertoara Male scene Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru čini naslov „Nigdje nikog nemam“ („Have I None“) Edwarda Bonda, jednog od najpoznatijih i za postavljanje najizazovnijih suvremenih engleskih dramatičara.

Autor ovih redaka mora naglasiti da se u njegovu slučaju s osjećajem nestrpljivog iščekivanja premijere pomiješala sumnja u konačni uspjeh ovog projekta. Sumnja se mogla opravdati činjenicom da HNK često ne uspijeva iskoristiti sve potencijale atraktivnog teksta. To je konkretno bio slučaj s predstavom „Humble Boy“ engleske dramatičarke i glumice Charlotte Jones koja nije uspjela zbog izrazito neartikulirane i nepromišljene režije Borne Armaninija i, dobrim dijelom, lošije igre glumaca (uglavnom uzrokovane potonjim razlogom).

Takav se slučaj ovaj put nije ponovio zahvaljujući ekipi predstave, prvenstveno izvrsnom dramaturgu i asistentu na Odsjeku za dramaturgiju ASU Sarajevo Draganu Komadini, redatelju predstave, te glumačkom ansamblu kojeg čine zasigurno najjača karika u ansamblu Jelena Kordić, Robert Pehar te gostujuća glumica Snježana Martinović. S. Martinović, mostarskoj publici dobro poznata po ulogama u MTM-u, ovaj put predstavlja pravo scensko osvježenje i da se zaključiti da je šteta što ju češće ne viđamo na Maloj sceni jer je njezin angažman možda mogao spasiti neke od prethodno navedenih naslova.

Praizvedba Bondovog teksta „Nigdje nikog nemam“ na bosansko-hercegovačkim pozornicama bila je 2008. godine na Otvorenoj sceni Obala kao samostalna diplomska predstava Adnana Krese. Premijerna izvedba ovog teksta u mostarskom kazalištu održana je 23. listopada 2012. godine što je ujedno i njegovo prvo uvrštavanje u repertoar nacionalnih kazališnih kuća, a to je redatelju zasigurno predstavljalo dodatnu odgovornost. Nakon odgledane predstave s pravom se može zaključiti da je Komadina ispunio očekivanja i spretno iskoristio sve mogućnosti koje tekst …

XV Festival bosanskohercegovačke drame: O osvajanju prostora

Predstavom Drang nach Westen, BNP-a Zenica sinoć je, 06. 05. 2016. godine, otvoren 15. po redu Festival bosanskohercegovačke drame, jedinstven događaj na našem kulturnom tlu u čijem su fokusu savremeni tokovi domaćeg dramskog stvaralaštva. Istoimeni dramski tekst ove predstave napisao je Dragan Komadina u suradnji sa redateljicom Lajlom Kaikčijokm koja je, kako saznajemo, zaslužna za prvobitni poticaj na promišljanje tematike i problematike samog komada i kasnije ostvarene predstave, a riječ je o aktuelnom i još uvijek neriješenom problemu imigracija na tlu Europskog kontinenta koje svoju pozadinu imaju u širem kontekstu globalne političke krize. Vrlo je bitno stoga primijetiti da je riječ o vrlo zanimljivom pozorišnom slučaju izvođenja dramskog teksta koji je napisan sasvim nedavno, a povrh toga se i bavi događajima koji su se i sami zbivali relativno nedavno, dakle, izbjeglička kriza u drugoj polovini prošle godine i napadi u Parizu u noći između 13. i 14. decembra 2015., također i fudbalska utakmica koja se odigrala između dvije fudbalske reprezentacije te iste noći. Vrlo je zanimljivo, naime, predstava Drang nach Westen jer niko, počevši od samog autora komada, redateljice, glumačkog ansambla, pa sve do nas gledatelja ne posmatra ovu predstavu u uslovima značajne distance od događaja koji se tematiziraju, o kojima čak ne možemo govoriti kao o historijskim jer smo im još uvijek manje ili više neposredno izloženi, o kojima ne možemo misliti s određenim odmakom jer se suviše dobro sjećamo kako smo proveli noć tokom utakmice, sutrašnjeg dana obilježenog napadom u Parizu, i tako dalje. No, to je nešto čemu se treba vratiti kasnije.

Dodatna konkretizacija u smislu nekog stvarnog prostora i vremena u kojem se odvija radnja komada Drang nach Westen postignuta je smještanjem svih zbivanja u ambijent doma jedne zeničke familije. Scenografski je vrlo efikasno uveden osnovni problem te porodice jer gledamo u zidove sobe koji su …

David Cronenberg, A Dangerous Method

Sabina Spielrein je bila jedna od prvih psihoanalitičarki početkom 20.stoljeća, fascinantno dostignuće obzirom na činjenicu da je bila jedna od prvih pacijentkinja na koju je primjenjena Freudova metoda “ talking cure”. Nakon što je, uspješno, godinu dana liječena, od strane švicarskog psihloga Carla Junga, koji je kasnije postao njenim ljubavnikom, Spielrein je 1911. godine diplomirala medicinu i dječiju psihologiju. Bila je članica Bečkog društva psihologa, a 1912. godine iznosi tezu da ljudski seksualni nagon sadržava u isto vrijeme instinkt uništenja i instinkt transformacije. Ona je bila jedna od prvih žrtva holokausta i njena smrt od strane SS-ova bi je izbrisala iz historijskih knjiga, da nisu bili otkriveni njeni bolnički i dnevnički zapisi, te pisma koja je razmjenjivala sa Jungom i Freudom. Danas je, u psihoanalitičkim krugovima, široko prihvaćena ideja da je njena teza iz 1912.godine uveliko utjecala na rad Freuda i Junga. Freud je priznao njen uticaj na razvoj svojih ideja, za razliku od Junga koji to nikad nije učinio.

Sabina Spielrein je samo jedan dio slagalice u David Cronenbergovoj „ Opasnoj metodi“. Film ispituje složeni odnos između nje, Junga i Freuda, odnos koji je istovremeno ojačao i prijetio njihovim poljima interesovnja.

“Opasna metoda” je ekranizacija pozorišnog komada “The talking cure”, britanskog dramatičara i scenariste Christophera Hamptona koji potpisuje scenarij za ovaj film. “The talking cure” je bio inspirisan knjigom Johna Kerra “The most dangerous method” prema kojoj film nosi naziv.

Radnja filma je smještena u rane 1900te godine, u vrijeme nastanka psihoanalize. Carl Jung (Michael Fassbender) je mladi švicarski psiholog, koji dobija težak psihijatrijski slučaj 18-godišnje Sabine Spielrein (Keira Knightley), kćerke imućnog ruskog trgovca jevrejskog porijekla. Spielrein je dijagnosticirana histerija, te Jung smatra da je ona idealna za primjenu metode liječenja čiju je osnovu postavio njegov mentor Sigmund Freud(Viggo Mortensen). Za veoma kratko vrijeme uspio je postići zavidne rezultate …

Glumica Jasna Ornela Bery o bogatoj karijeri: Angelina je dirnula u osinje gnijezdo

U svojoj uspješnoj, više od trideset godina dugoj karijeri bh. glumica Jasna Ornela Bery odigrala je stotinjak uloga u teatru, na filmu, televiziji i radiju. “Cirkus Columbia”, “Na putu”, “Grbavica”, “Nafaka”, “Dobro uštimani mrtvaci”, “Snijeg”… samo su neki od filmova novije produkcije u kojima je ostvarila sjajne uloge, a koji su se okitili prestižnim svjetskim nagradama. Na sve svoje uloge Jasna je itekako ponosna, a neke od pozorišnih koje su joj posebno drage su Anrijeta u predstavi “Učene žene”, Marija u komadu “Ljubavno pismo ili čestitam”, Manjka u “Vjenčanju”, Sara u predstavi “Divlje meso”…

Jasna je dobitnica brojnih nagrada, između ostalog i priznanja Festivala MESS za ulogu Pauline u predstavi “Bijeli brak” reditelja Tadeuša Minca. Članica Kamernog teatra 55 i danas je jedna od najviše angažiranih bh. glumica, koja igra i jednu od uloga u filmu Anđeline Đoli u “U zemlji krvi i meda”.

Teške scene

– Film je, kao što znate, potresna ljubavna priča koja se odvija u ratnom okruženju, gdje se dešavaju užasna nasilja i zločini. Za ovako osjetljivu temu, bilo je i za očekivati da će film izazvati ovolike reakcije. Anđelina je ovim filmom željela, kao što je i sama rekla, izraziti svoje nezadovoljstvo što međunarodna zajednica nije na vrijeme reagirala i spriječila te užase. Ne samo da je svojim filmom udarila pljusku međunarodnoj organizaciji nego je dirnula i u osinje gnijezdo.

Film se neće prikazivati u Republici Srpskoj. Vaše mišljenje?

– Zastrašujuće je da kod nas pojedinci, koji apsolutno nemaju nikakve veze s umjetnošću, odlučuju hoće li se film prikazivati ili neće, hoće li se snimati ili neće, komentirajući ga, dižući tenzije, a da ga pri tome nisu ni pogledali. Ovo je još jedan pokazatelj u kakvom društvu živimo i kakve velike probleme imamo. Žao mi je što se u našoj državi, uz svo dužno poštovanje, …

Pozorišni dvoboj razuma i života

Tridesetdrugi po redu Susreti kazališta/pozorišta u gradu Brčko započeli su izvedbom Narodnog pozorišta Kikinda u suradnji sa redateljem Kokanom Mladenovićem. Predstava „Kauboji“ rađena po istoimenom dramskom tekstu Saše Anočića, hrvatskog dramskog pisca koji je upravo ovim tekstom i predstavom u produkciji zagrebačkog Teatra EXIT, u proteklih nekoliko godina postigao mnogobrojne uspjehe pa tako i ostvario status jednog od najznačajnijih savremenih autora u regionu.

Sinoćnja predstava u izvedbi ansambla iz Narodnog pozorišta Kikinda nipošto nije iznevjerila potencijal ovog višestruko nagrađivanog komada. Štaviše, ljubitelji teatra u Brčkom imali su priliku uživati u jednoj predstavi koja na vidjelo iznosi i uvjerljivo razotkriva čudesan i istovremeno bolan spoj ljepote i prokletstva svojestvenog jedino pozorišnoj umjetnosti, onu istinsku dramu koja se odigrava u pozadini svake pozorišne izvedbe, dramu pravljenja jedne predstave. Redatelj predstave, no ne onaj stvarni redatelj, nego dramski lik-redatelj po imenu Saša Anloković (Dragan Ostojić), okupiti će ansambl sastavljen od glumaca koji su se odazvali na audiciju samo zato što je neko od njih po cijelom gradu cijepao plakate kako bi eliminirao konkurenciju. Oni koji su na koncu uspjeli doznati za audiciju ne samo da nisu profesionalni glumci, čak nisu ni glumci diletanti, nego se prije radi o ljudima koji su tu naprosto zbog toga što nigdje drugo ne mogu biti, nigdje drugo ne pripadaju i ni u čemu drugom se do sada u svojim životima nisu uspjeli snaći. Na temelju te napetosti, koja se rađa između krnjeg ansambla skrpljenog od odbačenih muškaraca i žena i jednog redatelja ambicioznog da „ispriča priču o nježnosti“, razviti će se veoma duhovita i dirljiva predstava koja tematizira mnoga toga: smisao i suštinu pozorišne umjetnosti kao umjetnosti glumca, paradoksalnu bit redateljske profesije, na koncu i tu prokleto lijepu prirodu svakog onog posla u kojem čovjek ne može izuzeti svoje unutrašnje biće. U „Kaubojima“, dakle, svjedočimo ne jednoj …

Ana Rucner – Neopisivo se veselim koncertu u Sarajevu!

1. Pretpostavljamo da ste glazbu zavoljeli još od malih nogu, jer ste odrasli u obitelji vrsnih glazbenika. Kada pogledate unatrag, je li ikada postojao neki drugi put kojim ste mogli krenuti, ili Vam je glazba jednostavno bila predodređena, da tako kažemo, „genetičkim kodom“?

– Bila je “zapisana” … !

Vjerovatno je moja majka puno vježbala violončelo dok je bila trudna pa me već tada upisala u glazbeni svijet … :)))

Kada sam napunila sedam godina krenula sam u glazbenu školu. Nekako, uvijek sam se divila majci koja je vrsna čelistica a uz to je i predivna žena i vidjevši u njoj uzor krenula sam njenim stopama.

2. Postoji li neki datum, ili trenutak koji bismo mogli nazvati Vašim početkom karijere?

– Teško je reći kada je sve počelo za ozbiljno i je li uopće počelo, ili tek počinje 🙂

Ali…, kada sam imala trinaest godina (8. razred osnovne škole), dobila sam ponudu da sviram u jednoj predstavi u kazalištu Kerempuh u Zagrebu. Svirala sam „lajt motive“ na sceni dok se izmjenjivala scenografija. Tada sam po prvi puta osjetila drugačiju pozornicu, onu Neklasičnu, a kada sam primila svoj prvi honorar, osječaj je bio sjajan. Kretala sam lagano prema tom svijetu, svijetu scene.

Prvo sam osnovala ženski čelisticki kvartet, pa klasični gudački kvartet, dok na koncu nisam upoznala pijanisticu Andrijanu. Nas dvije smo počele ozbiljno i često nastupati zajedno. Tada sam već imala 15 godina :-))))

Svirale smo na izložbama, raznim događanjima sviravši od klasike preko evergreena do rock’n’rolla. Održale smo niz recitala klasične glazbe. U međuvremenu sam upisala glazbenu akademiju u Zagrebu s navršenih 17. godina. Paralelno sam svirala u Mariborskoj filharmoniji gdje sam u dogledno vrijeme postala stalni honorarni član i stekla neprocjenjivo iskustvo.

Godinu dana kasnije uspjela sam se izboriti za sviranje na kruzeru koji je putovao Mediteranom. Već …

Lijepo je kada to što pišete neko čita ili gleda u pozorištu

Njegova književna djela čitaju se na francuskom, italijanskom, češkom, holandskom, turskom, albanskom i makedonskom jeziku. Almir Bašović, pisac i profesor na Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, svojim radom je skrenuo pažnju i izvan BiH, a za naš portal priznaje na koje svoje djelo je posebno ponosan, te može li se danas od pisanja živjeti… Ovaj bh književnik, koji je doktorirao na primjeru drame s kraja 19. i početka 20. stoljeća, pojašnjava i da li je danas teško napisati dramu.

Kako je biti profesor na fakultetu na kojem ste nekada i sami studirali? Kakvi su današnji studenti u odnosu na vašu generaciju?

Institucijama na kojima smo se školovali ponešto dugujemo, a ja sam na Filozofskom fakultetu studirao i odrastao, tako da na svoj posao gledam i kao na svojevrsno vraćanje duga. Današnji studenti imaju nesreću da studiraju po Bolonjskom procesu, ili onome što se kod nas uzelo od tog procesa, tako da ih je teško porediti sa ranijim generacijama. U svakoj klasi nađe se ipak pet-šest ljudi koji znaju zašto studiraju književnost, i zadovoljstvo je raditi sa takvim studentima.

Pored teorijskih članaka i eseja, pisali ste pozorišnu, filmsku i književnu kritiku. Koliko kritika može da pomogne jednom glumcu ili piscu?

Meni je pisanje kritike za Slobodnu Bosnu pomoglo da shvatim koliko je to težak i odgovoran posao, da kritiku htjeli – ne htjeli pišemo polazeći od nekih vrijednosti. Svi mi pišemo ne bi li neko to čitao, tako da kritika može biti nekakav znak da postojimo. Nažalost, ono što sam ja pisao, u Bosni i Sarajevu je uglavnom prešućeno, valjda zato što sam asocijalan čovjek, koji ne pripada interesnim grupama sitnih švercera koji haraju našom kulturom. Ili je to zato što ja previše volim kafanu da bih u nju išao praviti karijeru.

Da li danas ima …