Kultura

Lijepo je kada to što pišete neko čita ili gleda u pozorištu

Njegova književna djela čitaju se na francuskom, italijanskom, češkom, holandskom, turskom, albanskom i makedonskom jeziku. Almir Bašović, pisac i profesor na Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, svojim radom je skrenuo pažnju i izvan BiH, a za naš portal priznaje na koje svoje djelo je posebno ponosan, te može li se danas od pisanja živjeti… Ovaj bh književnik, koji je doktorirao na primjeru drame s kraja 19. i početka 20. stoljeća, pojašnjava i da li je danas teško napisati dramu.

Kako je biti profesor na fakultetu na kojem ste nekada i sami studirali? Kakvi su današnji studenti u odnosu na vašu generaciju?

Institucijama na kojima smo se školovali ponešto dugujemo, a ja sam na Filozofskom fakultetu studirao i odrastao, tako da na svoj posao gledam i kao na svojevrsno vraćanje duga. Današnji studenti imaju nesreću da studiraju po Bolonjskom procesu, ili onome što se kod nas uzelo od tog procesa, tako da ih je teško porediti sa ranijim generacijama. U svakoj klasi nađe se ipak pet-šest ljudi koji znaju zašto studiraju književnost, i zadovoljstvo je raditi sa takvim studentima.

Pored teorijskih članaka i eseja, pisali ste pozorišnu, filmsku i književnu kritiku. Koliko kritika može da pomogne jednom glumcu ili piscu?

Meni je pisanje kritike za Slobodnu Bosnu pomoglo da shvatim koliko je to težak i odgovoran posao, da kritiku htjeli – ne htjeli pišemo polazeći od nekih vrijednosti. Svi mi pišemo ne bi li neko to čitao, tako da kritika može biti nekakav znak da postojimo. Nažalost, ono što sam ja pisao, u Bosni i Sarajevu je uglavnom prešućeno, valjda zato što sam asocijalan čovjek, koji ne pripada interesnim grupama sitnih švercera koji haraju našom kulturom. Ili je to zato što ja previše volim kafanu da bih u nju išao praviti karijeru.

Da li danas ima …

Pozorišni dvoboj razuma i života

Tridesetdrugi po redu Susreti kazališta/pozorišta u gradu Brčko započeli su izvedbom Narodnog pozorišta Kikinda u suradnji sa redateljem Kokanom Mladenovićem. Predstava „Kauboji“ rađena po istoimenom dramskom tekstu Saše Anočića, hrvatskog dramskog pisca koji je upravo ovim tekstom i predstavom u produkciji zagrebačkog Teatra EXIT, u proteklih nekoliko godina postigao mnogobrojne uspjehe pa tako i ostvario status jednog od najznačajnijih savremenih autora u regionu.

Sinoćnja predstava u izvedbi ansambla iz Narodnog pozorišta Kikinda nipošto nije iznevjerila potencijal ovog višestruko nagrađivanog komada. Štaviše, ljubitelji teatra u Brčkom imali su priliku uživati u jednoj predstavi koja na vidjelo iznosi i uvjerljivo razotkriva čudesan i istovremeno bolan spoj ljepote i prokletstva svojestvenog jedino pozorišnoj umjetnosti, onu istinsku dramu koja se odigrava u pozadini svake pozorišne izvedbe, dramu pravljenja jedne predstave. Redatelj predstave, no ne onaj stvarni redatelj, nego dramski lik-redatelj po imenu Saša Anloković (Dragan Ostojić), okupiti će ansambl sastavljen od glumaca koji su se odazvali na audiciju samo zato što je neko od njih po cijelom gradu cijepao plakate kako bi eliminirao konkurenciju. Oni koji su na koncu uspjeli doznati za audiciju ne samo da nisu profesionalni glumci, čak nisu ni glumci diletanti, nego se prije radi o ljudima koji su tu naprosto zbog toga što nigdje drugo ne mogu biti, nigdje drugo ne pripadaju i ni u čemu drugom se do sada u svojim životima nisu uspjeli snaći. Na temelju te napetosti, koja se rađa između krnjeg ansambla skrpljenog od odbačenih muškaraca i žena i jednog redatelja ambicioznog da „ispriča priču o nježnosti“, razviti će se veoma duhovita i dirljiva predstava koja tematizira mnoga toga: smisao i suštinu pozorišne umjetnosti kao umjetnosti glumca, paradoksalnu bit redateljske profesije, na koncu i tu prokleto lijepu prirodu svakog onog posla u kojem čovjek ne može izuzeti svoje unutrašnje biće. U „Kaubojima“, dakle, svjedočimo ne jednoj …

Ana Rucner – Neopisivo se veselim koncertu u Sarajevu!

1. Pretpostavljamo da ste glazbu zavoljeli još od malih nogu, jer ste odrasli u obitelji vrsnih glazbenika. Kada pogledate unatrag, je li ikada postojao neki drugi put kojim ste mogli krenuti, ili Vam je glazba jednostavno bila predodređena, da tako kažemo, „genetičkim kodom“?

– Bila je “zapisana” … !

Vjerovatno je moja majka puno vježbala violončelo dok je bila trudna pa me već tada upisala u glazbeni svijet … :)))

Kada sam napunila sedam godina krenula sam u glazbenu školu. Nekako, uvijek sam se divila majci koja je vrsna čelistica a uz to je i predivna žena i vidjevši u njoj uzor krenula sam njenim stopama.

2. Postoji li neki datum, ili trenutak koji bismo mogli nazvati Vašim početkom karijere?

– Teško je reći kada je sve počelo za ozbiljno i je li uopće počelo, ili tek počinje 🙂

Ali…, kada sam imala trinaest godina (8. razred osnovne škole), dobila sam ponudu da sviram u jednoj predstavi u kazalištu Kerempuh u Zagrebu. Svirala sam „lajt motive“ na sceni dok se izmjenjivala scenografija. Tada sam po prvi puta osjetila drugačiju pozornicu, onu Neklasičnu, a kada sam primila svoj prvi honorar, osječaj je bio sjajan. Kretala sam lagano prema tom svijetu, svijetu scene.

Prvo sam osnovala ženski čelisticki kvartet, pa klasični gudački kvartet, dok na koncu nisam upoznala pijanisticu Andrijanu. Nas dvije smo počele ozbiljno i često nastupati zajedno. Tada sam već imala 15 godina :-))))

Svirale smo na izložbama, raznim događanjima sviravši od klasike preko evergreena do rock’n’rolla. Održale smo niz recitala klasične glazbe. U međuvremenu sam upisala glazbenu akademiju u Zagrebu s navršenih 17. godina. Paralelno sam svirala u Mariborskoj filharmoniji gdje sam u dogledno vrijeme postala stalni honorarni član i stekla neprocjenjivo iskustvo.

Godinu dana kasnije uspjela sam se izboriti za sviranje na kruzeru koji je putovao Mediteranom. Već …