Lijepo je kada to što pišete neko čita ili gleda u pozorištu

Njegova književna djela čitaju se na francuskom, italijanskom, češkom, holandskom, turskom, albanskom i makedonskom jeziku. Almir Bašović, pisac i profesor na Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, svojim radom je skrenuo pažnju i izvan BiH, a za naš portal priznaje na koje svoje djelo je posebno ponosan, te može li se danas od pisanja živjeti… Ovaj bh književnik, koji je doktorirao na primjeru drame s kraja 19. i početka 20. stoljeća, pojašnjava i da li je danas teško napisati dramu.

Kako je biti profesor na fakultetu na kojem ste nekada i sami studirali? Kakvi su današnji studenti u odnosu na vašu generaciju?

Institucijama na kojima smo se školovali ponešto dugujemo, a ja sam na Filozofskom fakultetu studirao i odrastao, tako da na svoj posao gledam i kao na svojevrsno vraćanje duga. Današnji studenti imaju nesreću da studiraju po Bolonjskom procesu, ili onome što se kod nas uzelo od tog procesa, tako da ih je teško porediti sa ranijim generacijama. U svakoj klasi nađe se ipak pet-šest ljudi koji znaju zašto studiraju književnost, i zadovoljstvo je raditi sa takvim studentima.

Pored teorijskih članaka i eseja, pisali ste pozorišnu, filmsku i književnu kritiku. Koliko kritika može da pomogne jednom glumcu ili piscu?

Meni je pisanje kritike za Slobodnu Bosnu pomoglo da shvatim koliko je to težak i odgovoran posao, da kritiku htjeli – ne htjeli pišemo polazeći od nekih vrijednosti. Svi mi pišemo ne bi li neko to čitao, tako da kritika može biti nekakav znak da postojimo. Nažalost, ono što sam ja pisao, u Bosni i Sarajevu je uglavnom prešućeno, valjda zato što sam asocijalan čovjek, koji ne pripada interesnim grupama sitnih švercera koji haraju našom kulturom. Ili je to zato što ja previše volim kafanu da bih u nju išao praviti karijeru.

Da li danas ima dovoljno kritike u kulturnom i umjetničkom svijetu?

Nažalost nema. Kritika ne može postojati bez temeljnih vrijednosti oko kojih se okuplja svako društvo. Kod nas je situacija katastrofalna jer smo ideološki rascjepkani, jer jako pazimo da se ne pojavi mogućnost dogovora oko bilo kakvih zajedničkih vrijednosti. Naprimjer, uporno se potenciraju podjele na nacionaliste i antinacionaliste, a onda se umjesto kritike dobije etiketiranje i pljuvanje. Umjesto kritike kao tihog razgovora sa umjetničkim djelom, mi najčešće imamo galamu.

Može li se od kritike danas živjeti?

Mislim da ne može. Možda se može živjeti od fondova koji plaćaju da se pišu kritike po mjeri ideologije. Nedavno je jedan kolega, inače pisac i profesor književnosti, javno izjavio da se kod nas ljudi bave lažnom naukom umjesto da se bave nacionalizmom u udžbenicima. Dakle, svi koji vjeruju da su i umjetnost i kritika i nauka par dana starije od pojma nacije i političkih ideologija nastalih u 19. stoljeću, jesu lažni umjetnici, naučnici ili kritičari. Zanimljiva izjava, čiju logiku bi potpisali oni koji su proizvodili antiprosvjetiteljsku histeriju kao preduslov za totalitarizme 20. stoljeća. Možete li zamisliti šta bi snašlo čovjeka koji bi izjavio da je svaka nauka koja nije u službi nacionalističke ideologije zapravo lažna nauka? A pošto je ovo izjava antinacionaliste, ona je prošla nezapaženo.

A, od pisanja?

Kod nas, sasvim sigurno ne može. Ovdje čovjek čak i ako napiše uspješnu knjigu ili pozorišni komad, za to dobije nešto što više liči na sadaku nego na ozbiljan honorar.

Djela su vam prevedena na francuski, italijanski, češki,holandski, turski, albanski i makedonski jezik… Kakav je osjećaj biti Bosanac i Hercegovac čija se djela čitaju na stranim jezicima?

Pa lijepo je kada to što pišete neko čita ili gleda u pozorištu. Neprijatno je iskustvo što sam zadnjih pet puta u pozorištu izvođen na stranim jezicima (jednom na albanskom, dva puta na češkom i dva puta na njemačkom jeziku), što moju knjigu „Čehov i prostor“ (koja je izašla u Sterijinom pozorju u Novom Sadu, a na slovenskom jeziku u slavnoj Knjižnici MGL-a u Ljubljani) ne možete naći ni u jednoj biblioteci u Sarajevu.

“Dođe tako vrijeme kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati”, kaže Andrić. Da li su došla ta vremena?

Vala jesu, to bi se baš moglo reći za naše društvo, gdje je fini građanski svijet uporno u defanzivi, gdje se vaspitani i obrazovani ljudi uporno izmiču, a upražnjena mjesta zauzima korov.

Kako vi kao književnik “podnosite” medijsko bombardovanje raznim reality showovima, gdje ljudska rasa seže do svog samog dna? Da li su gori oni što sebi dozvoljavaju da ih kamere snimaju 24 sata dnevno ili oni što “bulje” u televizore i to sa oduševljenjem gledaju?

Meni je u svemu tome strašno što jedni ljudi gledaju druge ljude koji glume da ne glume. Kao da je prirodno danima boraviti u istoj kući sa nepoznatim ljudima. To je užasna degradacija naturalističke ideje pozorišta. Slažem se da to vrijeđa i elementarni ukus i ljudsku inteligenciju.

Zašto se predstava Priviđenja iz srebrenog vijeka (priča o Srebrenici), za koju ste vi pisali dramu, dok je režirao Beograđanin Stevan Bodroža, mogla gledati u Beču, a tako malo je bila na reportoaru u Sarajevu? Da li vam je to teško palo?

Teško mi je palo što je predstava skinuta sa repertoara Narodnog pozorišta u Sarajevu nakon 400 prodatih karata, a da to ovdje niko nije primijetio. Sve to u situaciji kada su nam sale poluprazne i kada se o toj temi rijetki usuđuju govoriti. Ali sam kao autor satisfakciju dobio postavkom u bečkom Nestroyhof Hamakom teatru, ta predstava je zaista prošla vrlo zapaženo i dobila je odlične kritike u ozbiljnim novinama. Šteta što nakon Sarajeva, predstava zbog nečeg nije mogla gostovati i u Beogradu…

Da li je na današnjem vaktu, u kojem vlada čisto licemjerstvo, teško napisati dramu?

Jeste, izuzetno teško. Ali, dok sam pisao doktorat o raspadu dramskog lika u drami s kraja 19. i početka 20. stoljeća, shvatio sam da su i pisci poput Wildea, Schnitzlera ili Čehova također zatekli teškoće pri pisanju drame. Ma koliko im poetike bile različite, zapanjujuće je koliko su slična ograničenja na koja su ti autori nailazili. Teškoće imamo i danas, jer drama uvijek nudi neku sliku čovjeka, a mi živimo u svijetu u kojem je proglašena smrt svega što je to biće stoljećima definiralo.

Anton Pavlovič Čehov napisao je “Tri sestre”. Vi ste napisali “Čehov i prostor” i imate tri sestre. Kažu da se na ispitu studenti iznenade ako im ne postavite pitanje o Čehovu. Šta je to što vas fascinira kod ovog ruskog dramskog pisca?

Pa ima tu više stvari koje me fasciniraju. Njegovi likovi su i smiješni i tužni, njima se smijemo prepoznajući u njima svoje životne situacije. Te drame nas naprimjer uče kako nam je prolaznost data našim rođenjem, ali Čehov o toj prolaznosti piše sa velikom dozom suptilne komike.

Radili ste i kao dramaturg na više pozorišnih predstava (Kafka: Proces, Sidran : U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce, Gogolj : Revizor). Kako postati uspješan dramaturg?

Pa nema tu nekog recepta. Imao sam sreću da sam u pozorište ušao sa rediteljem Elmirom Jukićem, svojim prijateljem iz školskih dana. Zajedno smo učili zanat iznutra, usput smo uradili par predstava koje je publika jako voljela.

Ima li nešto na čemu insistirate kada je u pitanju scensko izvođenje vaših drama?

Ne miješam se reditelju u posao. Insistiram na tome da eventualne promjene imaju veze sa predstavom kao cjelinom, da se izmjene u tekstu urade u skladu sa unutrašnjom logikom predstave. A na tome insistira svako ko želi napraviti dobru i dosljednu predstavu.

Na koje svoje djelo ste posebno ponosni?

Nema takvog djela, a nisam siguran da će ga ikad biti. Pišem sa nadom da će tokom tog mukotrpnog procesa par rečenica ili stranica izgledati kao da su se ispisale iznutra, iz materijala kojim se bavim. U tom smislu, ima nekoliko stranica i par dramskih scena kojima sam zadovoljan. Ponosan sam na to da je par glumaca i glumica igrajući moje likove napravilo sjajne uloge. U ulogama Fatime su Gordana Boban u sarajevskoj, a Ana Stefanović-Bilić u bečkoj izvedbi Priviđenja iz srebrenog vijeka napravile sjajan posao. U skopskoj izvedbi mog komada RE: Pinocchio, Xhevdet Jashari, sada vrlo uspješan glumac, igrao je prvi put u životu glavnu ulogu. Jens Olle Schmieder mi je rekao da je igrajući moj monolog ubice, koji je pod nazivom Lica i u režiji Stevana Bodrože izveden u okviru predstave Balkanski rekvijem, shvatio neke potisnute traume iz svoje porodične historije.

Koje igre iz djetinjstva se najčešće sjećate?

Fudbala.

More Articles for You

Kakve kanalice za odvodnjavanje izabrati

Odvodnjavanje (drenaža) je bistvena komponenta uređenja okoliša i toga je  srećom svjesno sve više ljudi. Za odgovarajuće odvodnjavanje se treba …

Ćutanje: Tišina koja vrišti

Roman Ćutanje, iako dobrim dijelom pisan u trećem licu, narativ je baziran na istinitim događajima, naslonjenih na surovi period vjerskih …

Susan Sontag: Eseji o fotografiji

Fotografija jeste način mehaničkog i stoga navodno impersonalnog egzistiranja stvarnosti. No slika kojom se ova tehnika dobiva vrlo često je …

40 činjenica koje sigurno niste znali !

Donosimo vam listu novih nesvakidašnjih činjenica. Za neke ste možda čuli, za neke ne, no, nije na odmet utvrditi gradivo. …

Koju kafu je najbolje konzumirati: ness, espresso ili bosansku/tursku kafu?

Koju kafu je najbolje konzumirati: ness, espresso ili bosansku/tursku kafu? S obzirom da istraživanja u posljednje vrijeme pokazuju da smo …

Mogućnost inicijacije u svijetu nepostojećeg smisla

Inicijacija u salonu za proslave, naziv je izložbe koja je bila otvorena u galeriji Collegium artisticum od 17. januara do …