Susan Sontag: Eseji o fotografiji

Fotografija jeste način mehaničkog i stoga navodno impersonalnog egzistiranja stvarnosti.

No slika kojom se ova tehnika dobiva vrlo često je prepuna značenja čiji izrazito personalni karakter zna obuhvatiti duboke psihološke i duhovne sadržaje. Štoviše, fotografija je jedan od medija koji bitno obilježavaju savremenu civilizaciju, i u tome se načelno slažu sva tri autora koji su se ovom problematikom bavili, a to su Walter Benjamin, Roland Barthes i Susan Sontag. Prema njoj, biti obrazovan pomoću fotografije nije isto što i biti obrazovan pomoću starijih, pretežno zanatskih slika.

Sontag nije nipošto pristalica klasičnih kriterija tehnički savršene slike kao uslova dobre fotografije, već je u svakoj fotografiji tražila sasvim personalno obilježje jezika njenog tvorca. Sakupljati fotografije znači sakupljati svijet. Fotografirati znači prisvojiti određenu stvar, to jest postaviti sebe u određeni odnos prema svijetu koji stvara osjećaj saznanja, i stoga osjećaj moći.

Virtuozi plemenite slike su Alfred Stieglitz i Paul Strand. Dok platno ili prozni opisi nikada ne mogu biti drugo do usko selektivno tumačenje, fotografija se može promatrati kao usko selektivna prozirnost. Tu se ističu Walker Ewans, Dorothea Lange, Ben Shahn i Russell Lee.

U jednom kratkom periodu, recimo od Stieglitza i tokom vladavine Westona, izgledalo je da je izgrađeno čvrsto stanovište sa kojeg će se vrednovati fotografije – besprijekorno osvjetljenje, vještina kompozicije, jasnost sadržaja, tačnost fokusa, savršena kvaliteta kopije. Slikana platna, bez razlike sumiraju, fotografije obično to ne čine.

Fotografske slike su djelići svjedočanstva u jednoj tekućoj biografiji ili historiji. Dok stare fotografije ispunjavaju našu mentalnu sliku o prošlosti, fotografije koje se prave sada preobražavaju sadašnjost u mentalnu sliku, kao prošlost.

Fotografske slike pokazuju sklonost da nečemu neposredno doživljenom oduzmu sjećanje, a pobude osjećanja koja, velikim dijelom, nemamo u stvarnom životu.

Fotografije šokiraju u onoj mjeri u kojoj prikazuju nešto novo. One imaju vrijednost jer pružaju nešto novo; jer pružaju informaciju. Ona podrazumijeva da o svijetu znamo onda ako ga prihvatimo onakvog kakav je zabilježen kamerom. Svakodnevnicu života najbolje su izrazili: Walker Ewans i Diane Airbus.

Nadrealizam u fotografiji najbolje oslikavaju Edward Steichen, Bill Brandt, Henry Cartier – Bresson i Richard Avedon. Također, treba spomenuti Augusta Sandera, snimatelja koji je djelovao za vrijeme Weimarske Republike. Nadrealizam je građanska malodušnost, a što su ga njegove borbene pristalice smatrale univerzalnim samo je znak više njegovog tipičnog građanskog karaktera. Ljudi se postavljaju licem prema Sanderovoj kameri. On nije tražio tajne, on je promatrao tipično. Društvo ne skriva nikakvu tajnu. Sander je htio osvijetliti društveni poredak atomiziranjem u beskonačni broj društvenih tipova.

Za razliku od najvećeg dijela dokumentarističke fotografije opsjednute bijednim i nepoznatim kao najpogodnijim fotografskim sadržajima, ili pak slavnim ličnostima, Sanderov društveni uzorak je neuobičajeno, savjesno širok. On obuhvaća birokrate i seljake i dame iz društva, tvorničke radnije i industrijalce, vojnike i Cigane, glumce i službenike.

Fotografija u Evropi se velikim dijelom upravljala prema pojmovima slikovitog, to jest bijednog (stranog i dotrajalog) važnog i lijepog. Kroz fotografije se ispoljava sklonost ka veličanju ili ka dostizanju neutralnosti. Amerikanci, manje ubijeđeni u postojanost bilo kojeg od temeljnih društvenih uređenja, češće su fotografiju stavljali u službu određenih htijenja. Onu stranu koja pruža nadu predstavlja u Americi dobro poznata upotreba fotografije za buđenje savjesti.

Dosta američkih autora, među kojima je i najistaknutiji Sherwood Anderson, pisalo je isto toliko polemički o bijedi života u malim gradovima. U načelu, fotografija ispunjava nadrealistički mandat za zauzimanje stava beskompromisne jednakosti prema sadržajima. Kako se povijesna promjena sve više ubrzava, sama prošlost postaje najnadrealniji od svih sadržaja – omogućujući, kako je Walter Benjamin rekao, da se u onome što nestaje sagleda nova ljepota.

Fotografsko viđenje, kada se razmotre njegovi zahjtevi, pokazuje se prije svega kao praksa neke vrste disocijativnog viđenja, subjektivna navika pojačana objektivnim raskoracima između načina na koje kamera i ljudsko oko fokusiraju i posuđuju perspektivu. Društveno angažirani fotografi smatraju da njihovo djelo može prenijeti neku vrstu čvrstoga značenja, da može otkriti istinu. Pošto je svaka fotografija tek fragment, njena moralna i emocionalna težina zavisi od toga gdje je postavljena. Fotografija se mijenja prema kontekstu u kojem se vidi.

Priznavanje fotografije kao umjetnosti od strane muzeja je odlučujuća pobjeda stogodišnje kampanje koju je moderni ukus vidio u ime jedne otvorene definicije umjetnosti,a za taj napor je pružala mnogo pogodniji teren nego slikarstvo. Jedno mjerilo vrednovanja zajedničko za slikarstvo i fotografiju jest inovacija – i slikama i fotografijama se često pridaje vrijednost zato što uspostavljaju nove formalne šeme ili promjene u vizuelnom jeziku.

Jedno drugo mjerilo koje im može biti zajedničko je kvalitet prisustva, koji je Walter Benjamin smatrao odredbenom karakteristikom djela. Fotografija, mada po sebi nije umjetnički oblik, ima neobičnu sposobnost da sve svoje sadržaje pretvori u umjrtnička djela, ali ostaje činjenica da li fotografija jeste ili nije umjetnost. Godine 1936. u svom eseju, Moholy – Nagy kaže da fotografija stvara ili povećava osam različitih vrsta viđenja: apstraktno, tačno, brzo, sporo, pojačano, prodorno, istovremeno i iskrivljeno. Benjamin smatra da je njeno izlaganje u muzejima i galerijama otkrilo da fotografije ipak posjeduju neku vrstu autentičnosti.

Fotografija je stupila na scenu kao skorojevićka djelatnost, koja kao da je zadirala u jednu već prihvaćenu umjetnost i umanjivala je – u slikarstvo. Ona je prototip karakterističnog pravca kojim su u naše vrijeme krenule i visoka i komercijalna moderna umjetnost – preobražaj umjetnosti u metaumjetnost ili medije.

More Articles for You

Zamke za dobijanje kilograma

Ljudi su izloženi raznim spoljašnjim uticajima, pa tako neki stimulansi mogu da izazovu neumjerenost u jelu, što dovodi do postepenog …

Svako vjenčanje je bajka koju treba osmisliti i organizirati

Kako izgledaju pripreme za vjenčanje? Prvo se sastanemo sa mladencima ili mladom, jer one uglavnom vode glavnu riječ. Krenemo od …

Može me ukrotiti samo jak i dominantan muškarac

Tanja S. Đurović, dugogodišnja novinarka na televiziji Pink, jedna od omiljenijih voditeljica na ovim prostorima, sasvim otvoreno za Ženski portal …

Naljepnice o sastavu hrane na prehrambenim proizvodima

Podaci o hranjivoj vrijednosti Na mnoštvu pakirane hrane istaknuti su podaci o hranjivoj vrijednosti, npr. količini masti ili bjelančevinama. Ne …