Tajna džema od malina

Vaša odana čitateljka i suradnica

Ovo pismo-molba je znak za početak fikcije, a dato je umjesto bilo kakvog objašnjenja, prepričavanja jer „urednik“ smatra kako je iz ovog pisamceta sasvim jasno o čemu se radi. Zapravo „A godine su prolazile“ je isječak iz nekog časopisa, dokument o časopisu. Dakle, Karim Zaimović „nije autor“ onoga što slijedi i on se jasno ogradio od autorstva redova koji dolaze te samo prenosi svoje iskustvo kao „urednika“. Stoga on ovom dokumentu „Dugo toplo ljeto“ i pripadajućoj korespodenciji daje svoj naslov „A godine su prolazile“. On je, prema tome, tek autor naslova koji objedinjuje pismo uredništvu i poslanu priču.

Već naslov kojeg je dala čitateljka „Dugo toplo ljeto“ može biti signal za postmodernističko pop-art dvostruko kodiranje. Jer, ako je to zaista priča „vjerne čitateljke“ onda je naslov sublimacija svog onog kiča kojeg možemo zamisliti, ali pitanje nepouzdanog autorstva i toga ko govori daje i drugu stranu problema cijele ove zbirke: kod Karima fiktivni likovi koji se predočavaju kao stvarni su isprepletani ne samo sa drugim fiktivnim likovima (Nigel Breen sa Cortom Malteseom, junakom Prattovog stripa, ali i sa Hemingwayem te organizacijom Sinn Fein u „Nigel Breen“) ili sa stvarnim, istorijskim likovima (Jakob Esalović sa Disneyem u „Čovjek sa Šiljinim licem“ te Nenad D. i Amir Z. sa Nikolom Teslom u „Tajna Nikole Tesle“) te sa realijama iz svijeta pop-kulture. Jedna od takvih realija je i mamutska TV sapunica, „Dugo toplo ljeto“, emitovana sredinom sedamdesetih godina, ali je i naslov pjesme grupe „Đavoli“ koju je pjevao Neno Belan. Dakle, već u naslovu podmetnute priče nailazimo na otiske dvostrukog kodiranja, tako karakterističnog za postmodernizam, za koje Linda Hutcheon naglašava da se radi ne o „ili… ili“ modelu, nego o modelu „ i …i“. Upravo to i takvo dvostruko kodiranje omogućava autoru da se igra sa stilom petparačkog roto-romana kakvi su se mogli kupiti po trafikama i da obilato koristi kičaste floskule, a da mu se zbog toga ne može zamjeriti jer – on je, zapravo tek urednik koji je objavio priču „vjerne čitateljke“. I ne samo to – da li namjerno ili nesvjesno, ovdje postoji i pozivanje na grčki ljubavni roman, na Heliodora i slične autore, u djelima koja opisuju nedaće ljubavnog para, a koji se smrtno zaljube jedno u drugo na prvi pogled, potpuno mehanički, a potom prolaze niz peripetija, sve dok se ponovo ne nađu nakon nekoliko decenija lutanja i odvojenosti. Međutim, junaci ove priče-ispovijesti ipak stare, prosto zato što moraju i što poimanje modernog čitatelja neće trpiti to da ostanu mladi nakon više desetaka godina. Ali, dubljom analizom završetka pripovijetke, shvatamo da je i ta starost tek prividna i vanjska, sadržana u pukom opisu koje daje „vjerna čitateljka“ i podnaslovu priče „Jesen našeg života“ te da stvarne promjene u tom mehaničkom svijetu zapravo i nema: „čitateljka“, poput stidljive šiparice traži od urednika savjet kako da postupi – da li da čovjeku u kojeg je beznadno (ali mehanički i nemotivirano) zaljubljena priđe ili ne. Odgovor urednika izostaje, ali je interesantno posmatrati ovu priču kao pseudokorespodenciju, tj. sličan postupak onome kada Pseudo-Kalisten koristi formu pisma da bi pričao o čemu mu drago, a ovdje „vjerna čitateljka“ koristi, uslovno rečeno, pismo uredništvu kako bi „napisala“ ispovijest svoje ljubavi. Vladavina razuma je ovdje dovedena do apsurda i to upravo na apsurdan način – hiberbolizacijom sentimentalnog principa, te je čitav jedan žanr pustolovne priče je doveden do ruba čitljivosti.

Do koje mjere je dovedem apsurd u ovoj priči, govori i analiza hronotopa: naime, onog trenutka kada „pošteni i naivni čitatelj“ neku referencu iz priče dovede u vezu sa nekim periodom, taj period se gubi, cirkuliše i kao da su junaci nekom vremenskom mašinom bačeni u neki drugi period. Onog trenutka kada pomislimo da se radi o sukobu koji se dogodio devedesetih godina, odjednom imamo utisak da smo došli u period nakon Drugog svjetskog rata te da se stvari dešavaju u nekoj socijalističkoj Jugoslaviji. Tek analiza hronotopa, pokazuje da se radi o nekom fluidnom, nejasnom prostoru i još nejasnijem vremenu i tek tada shvatamo kako je cijela ova priča fikcija te da „vjerna čitateljka“ i ne postoji. Ovaj prostorno-vremenski bezdan nas dovodi do spoznaja koliko je racio zapravo varljiva kategorija. Pri tome, ovdje je pripovjedačka funkcija potpuno ograničena na unutrašnju perspektivu, mi znamo samo što se događa „vjernoj čitateljki“, šta ona osjeća i o čemu misli, a ništa ne znamo o čovjeku kojeg tako fiksirano, gotovo pa patološki, infantilno voli. Takva pozicija je nužno subjektivna, jer, da bi nešto bilo ispričano objektivno, moralo bi sadržavati i unutrašnju i vanjsku perspektivu, te perspektive drugih učesnika događaja. Međutim, za ovaj postupak u priči imamo potpuno opravdanje, jer, zapravo, ta druga strana i ne postoji, ova „ljubav“je izmaštana u glavi jedne osobe, dok je objekat želje potpuno nedodirljiv, nesvjestan toga da nekoga interesuje.

Ovo je jedna od rijetkih pripovijetki u kojima svjedočimo odsustvu konkretnog autora, koji čak ne postoji ni kao tehnički pripovjedač, kao što je to slučaj kod Kiša i Borgesa, a na čije je mjesto stavljen fiktivni autor. U drugim pripovjetkama, poput „Nigel Breen“, autor je zaista pravi tehnički pripovjedač koji kopa dokaze, naučno utemeljuje priču o nekome analizom činjenica, obično fragmenata života te osobe, fiktivnog lika kojeg nam predstavlja kao istorijski lik i još podupire tu bezočnu laž u kojoj uživamo miješajući fiktivno i stvarno, visok i nizak registar, velike i male ljude.

Upravo u „Nigel Breen“ bilježimo postupak bliži borgesovsko-kišovskoj tradiciji u kojem autor postoji, ne „odriče se“ svojih autorskih prava, ali, opet, stvara distancu: on je samo neko ko je čuo ili načuo priču, urbanu legendu o jednom irskom piscu te je samo prenosi, koliko to postojeći dokumenti-fragmenti iz života pisca Nigela Breena dopuštaju. Urednik časopisa (ili izdavačke kuće) se osvrće na problem autorskih prava za djela Nigela Breena, te se žali čiteteljima kao, uprkos tome što se radi o dobrom i značajnom piscu, nisu u mogućnosti da izdaju njegova djela. Stoga, kako bi čitateljima približio lik i djelo ovog pisca, pokušava rekonstruisati priču o njegovom životu, koji je čudnovat, avanturistički i sam po sebi materijal za roman ili, u najmanju ruku, priču. Dakle, pozicija urednika-autora je da događaje iz života Nigela Breena posmatra isključivo izvana. On ne priča junakovu priču, nego samo slaže dokumente, pretežno autobiografske komentare samog Nigela Breena. U tome se prepliću urednik i sam Nigel te bi, da nije vizuelnog signala u obliku znaka navoda i narativnog signala urednika da se radi o ulomku iz nekog djela Nigela Breena, bilo bi vrlo teško procijeniti ko govori. Primjer za ovo je, recimo:

„Dublin je tada bio najsličniji realiziranom košmaru nekog lošeg viktorijanskog kroničara“, zapisao je kasnije u svojoj znamenitoj knjizi „Žaba koja je znala da pjeva“, u kojoj će dosljedno iznijeti odlomke sjećanja na dublinske godine. „Prenapučene, poluzatrpanim mravinjacima slične radničke četvrti (…) činile su kontrastraskošnim rezidencijalnim kvartovima engleskih činovnika i oficira. Takve stvari, ali i činjenica da sam kao dijete bez oca najviše odrastao na ulici, doprinijele su tome da rano osjetim svu težinu socijalnih nepravdi i razvlaštenost katoličke irske zajednice naspram vladajuće engleske protestantske manjine“, saznajemo iz još jedne njegove vrsne autobiografske knjige „Svjetlost lutalica“.

Dakle, na ovom se primjeru vidi ono što polemizira Genette kada kaže da su pitanja ko gleda i ko govori različita pitanja, pri čemu je pripovjedač < Lik, tj. pripovjedač zna manje od lika, što se lako iščitava iz toga da „urednik“ nije u stanju objasniti neke dijelove života Nigela Breena, nego može govoriti samo o onim dijelovima njegova života o kojima postoji sačuvana dokumentacija. Dakle, samo Nigel Breen zna šta se događalo sa njim onda kada bi iščeznuo i šta je bilo sa njim na kraju te je ovdje fokalizacija priče vanjska, a polje fokusa veoma suženo.

Ako odaberemo da ne želimo provjeravati da li je Nigel Breen zaista postojao ili ne, te prihvatimo Zaimovićevu igru, ovu priču ćemo doživjeti kao publicistiku, novinski članak u nekoj rubrici kultura, kojim se pokušava skinuti veo nejasnoća oko smrti Nigela Breena te racionalizirati urbana legenda, ali i podstreknuti interesovanje publike za autora. Upravo ta potreba za racionalizacijom nečeg neobičnog, onostranog, traži da se iskaže racionalnom formulom pseudonaučnog stila koji Zaimović ovdje uspješno imitira.

Premda se pripovjedač-autor u ove dvije pripovijetke razlikuje – u jednoj se autor krije iza pripovjedača, kojeg „samo prenosi“, dok je u drugoj autor ponešto prisutan, ali se stalno poziva na izvore za koje tvrdi da im nije autor, u oba ova pristupa se odražava gubljenje oslonca u bezuslovnom povjerenju prema tumaču, a istovremeno se to povjerenje zaziva tako što Zaimović pravi splet okvira koji podražavaju fakte, preko fiktivnih činjenica dostupnih u fiktivnim izvorima, koji su pred nas doneseni u takvom obliku da nas što čvršće ubijede kako zaista postoje. Insistiranje na autentičnosti ovdje je samo privid, a ne treba zaboraviti kako upravo autentičnost, prema Solaru, ograničava u stvaranju zanimljive tvorevine. Historiografija kao takva nije umjetničko djelo, ali priča koja imitira historiografski stil jeste. Ovim načinom pripovijedanja, Zaimović sebe stavlja potpuno van događaja, a to ga, kao posljedicu, stavlja i izvan svijeta. Taj postupak omogućava pisanje pseudoempirijskim stilom, podražavajući nauku, u Zaimovićem slučaju to je mješavina podražavanja historiografskog i publicističkog pisanja, što kao rezultat ima dovođenje u pitanje naučne spoznaje kao apsolutnog i validnog sistema. U ovakvom sistemu, da se vratimo Solaru, „pripovjedač je autorova tvorevina, baš kao i priča, karakteri ili kompozicija“, ali ne treba zaboraviti ni činjenicu da se autor, čak i kroz ovakvog pripovjedača uvijek obraća publici, da govori nama i to baš u vremenu koje je izgubilo vjeru u mogućnost spoznaje i u postojanje totaliteta, nego nam se nude samo fragmenti istine koje mi slažemo u nesavršen kaleidoskop naše vlastite slike svijeta.

Podijeli:

More Articles for You

Halimin put- priča o ratu i njegovim posljedicama

Antigoninim obećanjem da će sahraniti svog brata bez obzira na sve, Eshil 467. god. pr. n.e.završava svoju trilogiju „ Sedmorica …

Trinaest priča o opresiji nad ženama

Sharnush Parsipur: Žene bez muškaraca (Libris, 2010) Novela Žene bez muškaraca problematizira opresiju nad ženama u iranskom patrocentričnom društvu. Iako …

Sjajni momci

U okviru 21. festivala Baščaršijske noći, 8. 7. u Bosanskom kulturnom centru premijerno je izvedena predstava “Sjajni momci”, rađena prema …

Bojno polje stan

Kako jedan kauč i dva ormara mogu dovesti do razvoda Kupovina zajedni kog stana velika je stvar, ali nevolje tek …

Roditelji danas previše brinu za svoju djecu

koja će biti otvoreno za sve roditelje, porodične ili indivudualne probleme. Dakle, tu su četiri domene koje su jedinstvene u …

Kreativni kutak: Uradite sami poklon za Valentinovo

Dan zaljubljenih je na pragu a vi još uvijek nemate poklon? Imamo rješenje za vas! Naša suradnica Snežana Tunić vam …